Ne znam da li ćeš ovo ikada pročitati, ipak ti pišem, maleni moj. Sve što znam je da si već trebao da se rodiš. Znam i osjećam da si pokucao na vrata ovog svijeta, osjećam te u dubinama duše, osjećam da mi već tečeš kroz vene, da si otvorio vrata srca i smjestio se na njegovom najsvjetlijem mjestu. Nijesam te vidio i ne znam kako izgledaš, ali kao da jesam. Znam da si rođen s dugom kosom. Ako me pitas kako to znam, reći ću ti znam jer je tvoja majka, dok si bio u stomaku, redovno osjećala gorušicu i tražila načine da to riješi. E zbog toga, govorila je tvoja baka, imaće dugu kosu. Znam i da imaš prćasti nosić na tvoju mamu. Ubijeđen sam da je tako, jer mnogo se ljutila dok te je nosila. Volio bih da imaš i oči njene i da vidiš svijet u svim bojama, a ne, poput mene da razlikuješ samo crnu, sivu i bijelu. Volio bih da naslijdiš moj talenat za muziku i moju upornost. Volio bih da vjeruješ u dobro, nosiš optimizam u biću, beskrajno voliš ljude i život, raduješ se malim stvarima, a da imaš sve što poželiš, da te vole svi koji su oko tebe, da mnogo daješ kako bi mnogo i dobio, da imaš i pratiš svoj san, koračaš smjelo i odvažno, saznaš o svim ljudskim osjećanjima, pa i bol da osjetiš i na dnu da budeš ali kratko, najkraće moguće – jer jedino tako ćeš znati da cijeniš svu ljepotu života. Izvini, rođeni moj, što te nijesam dočekao kad si se rodio. Vjeruj mi da ni ja ne znam pravi razlog, ali se nadam da ćemo jednom saznati. Nećemo da krivimo tvoju mamu što je tako. Mama tebe voli i sve što čini za tebe, znaj da čini iz ljubavi jer majke su jedina nesebična bića koja za ljubav koju daju ne traže ništa zauzvrat. To moraš da znaš, sine moj. One su te koje nas donose u život i daju nam ljubav bez interesa, bespovratno i zauvijek, koje nas grle svojim mislima kao toplim šalovima da ne nazebemo na vjetrometini života. Sad, kad si već tu želim da znaš da si dio moje krvi, dio moga tijela i da ću učiniti sve da dođem do tebe i da te zagrlim. Volio bih da mogu da ti posvetim svaki trenutak i budem uz tebe dok rasteš i postaješ čovjek. Reći ću ti da moj otac nije bio pored mene kad sam izgovorio prvu riječ, ni kasnije kad sam ga trebao, nije me, kao drugi očevi bacao uvis i sa mnom se smijao, nikada me nije zovnuo sinom, otišao na roditeljski, kupio fudbal za rođendan, nije me odveo ni na jedan svoj koncert ili bilo koji drugi, odveo ni na jednu utakmicu… Nadam se da se tebi i meni neće desiti isto. Moj otac je, priznaću ti, malo učinio za mene. Ne znam zašto. Mada znam, iz priče moje bake, da je volio moju majku kad sam se zametnuo kao klica njihove ljubavi, a onda je ostavio da se bori za mene, da me sačuva i pošalje na put života. Hvala Bogu i mojoj majci, ja sam i bez njega uspio da izrastem u dobrog čovjeka. Hvala onoj koja me je rodila i cio svoj život posvetila meni. Priznaću ti još nešto – otac mi je mnogo nedostajao. Posebno sam ga trebao kad sam zakoračio u svijet odraslih, kad sam se prvi put osjetio muškarcem, da mi pokaže kako se postaje vitez, kako se dosežu zvijezde mudrosti i kako se pakuje kofer kad na put krećeš. Zagrcne me misao u grlu kad pomislim da ćeš sjutra odrastati daleko u tom surovom svijetu bez mene, učiti prve strane riječi, krenuti u školu, učiti prva slova, preležati dječije bolesti, prvi put se zaljubiti, potući sa drugarima, popiti prvo pivo, otići na prvi concert, navijati na nekom fudbalskom stadionu, hipodromu ili reliju… Hoćeš li znati reći ne svim iskušenjima koje život nosi? Hoćeš li znati da odvojiš dobro od lošeg, da razlikuješ i odvojiš loše stvari i loše ljude od onih dobrih kojih je sve manje, da shvatiš da je život jedan, tvoj, poseban, da je suludo da ga prihvatiš kao nešto usputno, nevažno i bezvrijedno? Reći ću ti, živote moj, da je svaki čovjek poseban samim rođenjem, da ne treba da se traži jer ga Bog nije izgubio kad ga je poslao na ovaj svijet, već da je tu po nekom Božijem naumu i misiji. Reći ću ti da je život dar od Boga i da ga ne smiješ uludo trošiti, da treba da vjeruješ u ljude, da razmiješ, oprostiš, zahvališ i pohvališ, da sanjaš svoj san i stremiš njegovom ostvarenju, da ljude dijelis samo na dobre i lose, da voliš i čuvaš sve Božije plodove, da se diviš samo nebu i njegovoj veličini, da voliš majku svoju i cijeniš svaku njenu riječ i učinjeno djelo, da je štitiš i čuvaš i radosti joj priređuješ. Da nikog ne potcijeniš, da se nikad ne uzdigneš iznad drugih i ako si bolji, vještiji i pametniji, da hodaš čvrsto sa nogama na zemlji, da budeš ljudima primjer i potpora, uvijek štit, vjetar u leđa, stub, ruka i luka za utočište. Da daješ sve što ti je višak, da uzimaš samo ono što ti je potrebno. Da se životu raduješ i život živiš. Nikada se ne razbacuj komplimentima bez osnova, ali pohvali i poštuj ljudski rod, nastoj biti čovjek – ne samo riječima, već i snagom volje, budnošću uma a iznad svega duhovnom snagom. Ne uznesi se ali i ne unizi, ne ponizi sebe a ni drugoga. Ne povrijedi čovjeka koji je pao, pruži mu ruku da ustane, pomozi mu da krene. Budi odgovoran za sebe i za svoja djela, za svoje postupke, za svoje misli. Svaki tvoj korak neka bude saglasje uma i duše. Traži kad nemaš, pokušaj kad samo povjeruješ da možeš, pozovi, otvori se, griješi i uči na greškama, ali idi, makar i puzio, samo idi. Svaka greška će te učiniti još punijim, moćnijim, svojim, posebnim, bogatijim… Pomaži ljudima, opraštaj, nađi razumjevanje, pohvali – i nikom ne sudi. Svemu ovome mene je učila moja mati i nijesam postao loš čovjek. Postajaćeš sve jači i hrabriji kako budeš rastao i bilo bi dobro da znaš da se istinski najbolje stiže do cilja korak po korak i da se najljepše i najbrže raste svakoga dana pomalo. Budi mi dobro i zdravo, radosti moja prva…

 

 

Iz romana: Ne kradi mi sebe

 

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku, preuzmite našu aplikaciju za ANDROID

nekazano.me

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime