Gospode! Čuj molitvu našu, i vika naroda Tvoga neka izađe preda Te. Ne odvrati lica Tvojega od nas; u dan kada smo u nevolji prigni k nama uho Svoje, u dan kada Te prizivamo pohitaj, usliši nas.
Ridanje i lelek stada svoga, vinograda Božijega nasađenog od starine počuj, stradalniče gorki i kosovski zatočniče, arhijereju svekrasne Dalmacije Simeone, počuj i opomeni nas se!
Gle, ognjem sažegoše svetinju Gospodnju, oskvrniše svete crkve i manastire, zemlju opustošiše i telima mučeničkim prekriše, narod Božiji prognaše i u ropstvo predadoše. Rekoše u srcu svojem: potrimo ih sasvijem. Popališe sva mjesta sabora Božijih na zemlji srpskom krvlju, i molitvom, i znojem osveštana, narugaše se stadu tvojemu potomci onih što nas odvajkada za šizmatike i jeretike držahu, što tebe, krša krajiškog najblagorodniji izdanče, u tamnicu memljivu vrgoše, iz zavičaja prognaše i ime tvoje kao kao zlo razglasiše. Na razvalinama doma srpskoga zidaju državu sinovi i unuci onih što punjahu jame bezdanke trupovima slugu Božijih. O, dokle će se, Gospode, rugati nasilnik? Hoće li dovijeka protivnik prkositi imenu Tvojemu!
Prizri s nebesa, Vladiko, i vidi:
Opustela zemlja Tvoja, branitelji i hranitelji njeni posramljeni, izdani, proterani, jer behu vidioci i svedoci Tajne.
Vidiš li, Gospodine, lica tih umornih, blatnjavih vojnika koji, razorivši branu dignutu rukom bezbožničkom, uđoše u decenijama potopljenu svetinju i prepoznaše oči svoje na časnim obrazima Svetih?
Čuješ li vrisku, i cikot zvona, i lelek kamena, i ridanje, grčevito, teško, boraca u naporima i patnjama ogrubelih dok se dok se iznošahu ikone starodrevne iz Kule Janković Stojana? Takvoga naricanja još ne beše u zemlji gdjeno majke jadikuju sinke, vjerne ljube svoje vjerne ljude. I ostadoše mnogi od njih na mrtvoj straži kod Benkovca i Strmice, Golubića, Miranja i Dobropoljaca, kraj Golubnjače i Promine…
Pogledaj na ovo svešteno sabranje potomaka Stojanovih i Sinobadovih, Kuridžinih i Onisimovih, rešenih da čuvaju vjeru i poštenje, da odbrane kuću i ognjište, da osvijetle i obraz i lice.
Ištući pravdu Božiju za narod svoj, otisnuo si se, odsluživši svetu Liturgiju i odavši hvalu časnome i slavnome proroku Iliji put daleke Rusije, majčice pravoslavne. Nikoše u Slavjanoserbiji hramovi poput kistanjskog, smokovićkog i skradinskog, a u otacbinu stigoše glasi o neumornom zastupanju tvome za slobodu ispovedanja vere svetosavske.
Pamti te zemlja naša, gde stenje plamti i bukti, gde ljuta drača iz krša izrasta, gde se iz stradanja i bola tvrđa od kremena vera rađa. Pamti i blagodari.
Neka i ovo spomen-obeležje bude znak svagdašnjeg sećanja na tvoj ispovednički podvig i na sve Srbe iz Dalmacije i Like koji su predvođeni Tobom otišli u Slavjanoserbiju.

Živeli i na mnogaja ljeta!

Vladiki Dalmatinskom Simeonu Končareviću i nebeskoj Dalmaciji, u večnost

 

BESEDA NA OTKRIVANJU SPOMEN-OBELEŽJA
VLADIKI DALMATINSKOM SIMEONU KONČAREVIĆU
U POPINAMA (LIKA), 2. avgusta 2020.

 

Dragi čitaoci, da biste nas lakše pratili i bili u toku, preuzmite našu aplikaciju za ANDROID

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime