Noge promrzle, ali me pahulje pobegulje tješe, tražim joj opravdanje, kasni, zašto za boga miloga, učinjelo mi se da je htjela. Pokušavam objasniti sebi, pa zamalo što i ona nebi mogla samoj, gdje je dosad i da li će doći. Nazivam veče svakom redom, čude se ljudi, pahulje se motaju u kosi.
Prizivam, nebo se nadvija nadamnom, zebnja ulazi u kosti, prisjećam se stihova nekih, noć i nije tako lijepa kao prije.
Pa, jedan tren promijeni sve, korakom k’o lane, šubara siva, kaputić sjećam se i boje, leprša, ipak je htjela doći.
Raširih ruke, ona tiho uđe u njih, pitomo, nekako bez glasa, izvinjavala se trepćući očima, rađala se ljubav.
Ljepša od pahulje, tiša od noći, vrelija od žara.
Htjela je nešto reći, hladnim prstom na toploj usni, pokušavao sam zaustaviti vrijeme, tiha muzika odzvanjala je iz obližnjeg sokaka.
I tako redom, sve bila je muzika, ritam, kadkad se nijesu čuli tonovi, ali bat je odzvanjao do dugo u noć.
Tihi jecaj u čikmi kraj česme, još tiše ,,da” na nekom mjestu drugom, bili su minuti okovani srećom.
Sunce se sakri k’o da nije htjelo, a mjesec se pomjeri u sjenu od maslačka, samo da nije tu.

Gordan K Čampar

3 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime