Svitalo je. Jutro se prikradalo s’ nekim strahom u sebi, nevoljno. Sunce, kao da mu se ne izlazi, s’ razlogom, ništa lijepo nije moglo obasjati već danima, mjesecima, godinama.

Na sve strane krv, dan miriše na smrt, noć se nekako i provuče. Bol u ramenima me danima podsjeća na udoban ležaj koji koristim, građevinske palete sporadično pokrivene tankim sunđerom, jastuk, džak u kojem ne znam šta je, da li cement ili kreč, izblijedio natpis na natronu.

Kundak napravio mjesto, žulja nesnosno , povijam se za njim.
Dan na prethodni liči , jezivu tišinu s’ vremena na vrijeme pokida prasak granate negđe u okolišu, ulica pusta, prozori gledaju jedan u drugog, mi iza zavese. Glancamo pogled ako se ukaže prilika a hoće, linija razdvajanja. Meta sve manje, tražimo se, ovog sa druge strane danima ni u snu, odustao ili očekuje grešku. Samo je jedan život , nemam pravo na nju, moram ga danas potražiti.

Od otvora do sjenke, ništa. Mora da su ga otjerali vrapci s’ gnijezdom u njegovoj blizini, otkrivali su mi i najmanje pomjeranje. Ništa, gledao sam ptičice i njima su oči bile pune straha, bile su tihe, zagledane put mene. Nijesam imao srca da ih pratim, nastavio sam dalje niz zidove pune tragova ovog besmislenog rata.
Nešto se pokrenulo, odsjaj, mora da se nije kamuflirao, dojadilo mu. Tražim, ugasi se, ne mogu ga locirati, promijenio je položaj očigledno ili me je namamio da se pokažem da mi presudi. Ili ja njemu, ne znam što bi i da ga nađem, mi smo sustanari, godinu smo skoro tu, bez skora.

Ponavljalo se danima, nije bio on, zasigurno neki komad metala kojeg su zraci nalazili svakodnevno u određenom terminu. Ipak sam lovio, gđe je , makar vježbe radi.

Ogledalo, veliko zidno ogledalo, ispucalo, u ramu sa ukusom odabranom, mora da je tu živio neko ko je znao šta je lijepo ili makar vrijedno. Išao sam komad po komad pukotine, činilo mi se da tu nije tako hladno, kao da neko živi. Na stolu su bila postavljena dva servisa, kao za pravi ručak, platnena salveta. Uz dvije čaše vode stajala je glavica crvenog luka, rasječena na četvrtine. Iščekivao sam da neko zauzme njesta za stolom, uzalud. Kretao sam optičku liniju tražeći još neki dokaz. U jednom komadu ogledala, k’o zainat na jednom od manjih naslućivao se bračni krevet, nenamješten, zarozan, tu je neko skoro ležao. Nije valjda on imao takav komfor a ja ovako. Na nekoliko djelova koji su bili presitno polomljeni pa nijesam mogao ni naslutiti šta bi se to moglo naći u kadru , nijesam trošio mnogo vremena. U najvećem komadu, gle čuda, stajao je štafelaj, osrednje veličine, očigledno je po ostacima boje po njemu bio bijel’. Niko pored njega ali je držao komad papira ili platna, ne znam, u naručju i na njemu započeta slika. Žena, ničim ogrnuta. Tek skica, nema mnogo detalja, šteta što nije imao vremena završiti impresiju, ma ko god bio. Bila su i jedna uska vrata u jednom od komada, mora da je nekada bio toalet. Na strani ispred bile su poređane knjige, tražio sam prašinu nijesam je mogao naći. Ana Karenjina u onom crnom tvrdom povezu, Karamazovi u plavom sa zlatotiskom, evo ih i Znakovi pored puta, Seobe, šta one traže tu. Na Drini, ono, na ćupriji bješe malo izblijedelo. Nebijahu složene po boji i to mi se dopade, zažalih što nijesam poznavao te ljude.

Pade mrak i prvi put osjetih da ga nijesam priželjkivao kako je inače bio slučaj. Jedva sam čekao zoru . Svanulo je već poodavno ali se ne vidi ništa, mora sunce da obrne stranu. Jedan po jedan kadar se pojavljivao kako se sunce okretalo.
Ručali su, nedostajale su dvije četvrtine, čaša ispijena do pola, sad i primijetih bile su iz nekog kompleta za vino, štinglerice.

Posteljina zatežena, spavaćica ispuštena na podu, čovjek je sjedio pored nje. Povijen sa glavom u rukama, prosijede kose i brade uredno štucovane. Košulja i pantalone od izblijedelog džinsa, marama oko vrata. Noge ne vidim, mora da ih sakrivaju kaubojke.

Nastavljam. Pojavilo se oko na slici, kao da je živo, obuzima me jeza, posmatra me.
Nema žene. Možda je tu negde. Pretresoh po nekoliko puta i najedan put nestade i on. Kuda, očigledno su mala vrata krila objašnjenje.
Počeo sam da živim sa slikom koja je svakodnevno dobijala po nešto što je naslućivalo da će na kraju na njoj biti božanstveno lijepa žena.
On se danima lagano igrao sa svojim prstima, dugim, otmenim, sa ponekim tragom od boje. Spavaćica crne boje sa detaljima boje krvi na njoj je mijenjala mjesto, samo nje nije bilo na vidiku. Voda se ispijala samo iz jedne čaše, bilo mi je jasno. Kada li je uspijevao slikati.

Poslije par dana na stolu se pojavila druga glavica nešto crvenija od prve, nedostajali su sve manji komadi sa nje, mora da je izgubio apetit.
Samo je slika odmicala, svaki dan po nešto, kao da je žurio. Zabacio joj je kosu iza glave, ko da ima vjetra u njoj. Oči k’o teleće, krupne, u sjenci velikih trepavica. Usne tanke, kao da šapuću nešto, valjda da samo čuje ona. Bilo je skoro sve ,falio je samo ogrtač, da ne nazebe, konture su bile više nego blijede nijesam mogao naslutiti kakav će biti.
Možda joj nije ni bilo hladno,osjećao se dah strasti što je pojeo dan, krupne graške znoja prekrivale su nabrekle grudi, stomak se otimao, udovi grčili a tihi jecaj budio iz sna. Odahnusmo zajedno kao u prevari zatečeni, sunce okrenu krug.
Šenluk je zaparao nebo, mir je zakucao na okna bez krila, mogli smo ići, ne znam kuda ali smo mogli. I hoću samo da se oprostim da vidim je li je ogrnuo.
Nije, nema njega, ni slike, spavaćice, voda neispijena, hvale Seobe.
……………………………………………
Kiša me tjera sa ulice, jedini izbor da me ne košta je galerija, izložba, izgubiću uru vremena možda bude nešto i za viđeti, svakako će biti čaša jeftinog sladunjavog vina ako ništa drugo.
Stresam kapavice. Nevjerica. On, poslije desetak godina, isti, kao zamrznut, čak isto i sjedi na sofi koja je dio galerijskog inventara. I igra prstiju, samo mu nema prstena na lijevoj ruci. Dođe mi da ga pomazim, pa mi smo k’o rod, ovđe u tuđini.
Nađoh sliku, zabezeknut zurim već duže vrijeme. Brojim u sebi sve one minute, htio bih je dotaći ali osjećam strah, kao da ću prekinuti šapat kao da ću povratiti ono prokleto vrijeme.
-Ipak te je ogrnuo -, prošaptah.
-Jesam -.
Stajao je na domak ruke, ispružene za stisak. Iz očiju punih neke nade, virilo je pitanje. Klimao sam glavom nekoliko puta uzastopno, nemajući snage da glasom potvrdim. Znao je da sam samo ja mogao svjedočiti o njoj.
A ona pod nekim kapotom, tiha kao da se stidi, a ne mora , ne zna on za to, to je naša mala tajna.
S’ vremena na vrijeme, reski zvuk štinglerica natočenih vinom, prekine razgovor nas troje, zaliven ćutanjem.
Prestala je kiša.

 

Gordan K Čampar

POSTAVI ODGOVOR

molimo unesite svoj komentar!
ovdje unesite svoje ime